Predrasude i mi u njima

Sve i da ne robuje predrasudama, svako je bar nekada u životu podlegao nekoj od njih.

Ovaj je nepristupačan, nedruželjubiv i... čak i uobražen, odbojan, nekomunikativan.
Onaj drugi je  nepredusretljiv, čak ni prijateljima ne želi da pomogne, ma... od njega niko nikada vajde nije video.


Neko treći je koristoljubiv, težak na vraćanju pozajmice koju je izmolio za "koliko do sutra", nikada se ne hvata za džep, ne pamti se da je ikada častio društvo, a voli da mu drugi plate piće ili ručak...
Ona je glupa pa još plavuša, sve te diplome dobila je na lepe oči, na nečiju preporuku, na tatin džep... more, ako tu nije bilo i kreveta.
Ta se nikada ne bi zaposlila da nije... ujke, teče, mame, ljubavnika... i nikada ne bi zauzela poziciju na kojoj je, da se neko debelo nije založio za nju... a možda i ona sama, krevet će ga znati.
Oni nikada ništa ne bi stekli u životu, sve su spiskali na lagodan život i na provode... nego se zadesilo da im pomognu... ko zna ko iz familije, pa mogu da se kite tuđim perjem, ko je još video da se neko sa svojih i  ženinih/muževljevih 10 prstiju ovako situirao i pride ovako živi...
Nju niko nikada nije video raspoloženu, nasmejanu, vedru. Uvek je namrgođena, kao da prepodne mrzi samu sebe, a popodne ceo svet.

Taj unapred stečeni sud ili stav o nekome koga i ne poznajemo dovoljno, zasnovan na tvrdnjama, po pravilu "dobro obaveštenih" koji najčešće i imaju razloga da o nekome šire priče i utiske kakve nameću,   u principu više šteti onome ko se drži neproverenih informacija, nego onome o kome je reč. Jer, on i ne zna zašto ga izbegavamo, zašto se sa njim ne družimo ili ne želimo ni kafu da popijemo zajedno, zašto mu se ne obratimo iako znamo da je nadležan za "naš slučaj", zašto mu zavidimo na... bilo čemu, zašto sumnjamo u njegovu pamet, njegovo poštenje, njegove sposobnosti, diplome, funkcije...


Palo mi je ovo na pamet dok sam nedavno u Beogradu bila "na kafi" sa dvema zemljakinjama koje sam upoznala zahvaljujući Fejsbuku i mojim zaplanjskim pričama, da bismo konstatovale da smo komšinice u Naselju Stepa. Jedna od njih se u nekom trenutku čula sa ocem i, obaveštavajući ga o ovom susretu, rekla: "I priiiiča, priiiča...", šaleći se malo na račun moje razgovorljivosti koju su, usput rečeno, izazvale one dve same, toliko srdačne i predusretljive, da sam ja slobodno mogla da se opustim i budem u... svom elementu.
Jer, objasnila sam im kasnije, nema većeg ćutologa na svetu od mene, desi li se da je moj sagovornik ćutljiv čovek. Odnosno,  desi li se da moja urođena razgovorljivost i namera da ga animiram, naiđe na zid ćutanja. Tada polako počinje da se vezuje i moj jezik i mogu i sekire da počnu da padaju, ja više ne umem da progovorim ni reč. Pa tako, neko će reći da sam pričalica, simpatična ili ne, zavisi od njegovog doživljaja moje priče, a neko drugi, da sam "mutava", ćutljiva, škrta na rečima ili šta se već kaže za nekoga ko ne ume dve reči da sklopi.

Sijaset puta mi se dogodilo i to da još i ne izgovorim šta sam htela, a neko završi posao zbog kojeg sam mu se obratila, reši problem, da savet... A zašto onda za njega neki tvrde da je sve samo ne predusretljiv? Pa možda stoga što su ga milion puta davili za sitnicu... da im reši nešto što mogu i sami, sve da se slučajno oni ne bi potrudili. Ili možda i zato što IM samo odgovara na isti način na kakav su sami postupili prema njemu u situaciji kada je bilo potrebno učiniti nešto što su oni mogli da urade za njega?

Bila je jedna lokalna TV u Nišu, možda postoji i danas, u kojoj je kuglice ala Suzana Mančić izvlačila osoba koja je mnogima služila za sprdnju i podsmevanje. Jednom, dok su u nekoj drugoj redakciji prepričavali neke njene dogodovštine s kuglicama koje ispadaju dok se onaj doboš vrti i vrti... i vrti... a ona bukvalno blagoteleći bulji u kameru, ne znajući šta će ni sa sobom ni sa njima, 
nije se stidela da kaže: "Marš budalo, to sam bila ja", jer je u to vreme već bila perspektivni i ambiciozni mladi novinar, spremna da uči i nauči. Danas je, kol'ko sam čula, na mestu savetnika za... ne znam šta, uglavnom, u jednom jakom ministarstvu. Glupa plavuša, a?

Predrasuda, i to vrlo česta, je i to da se neko naglo i bez ikakvih razloga prozlio. Da više nema vremena za određene ljude, da više nije dostupan kad se kome prohte, da više neće da pomogne nekim ljudima, da više nema baš uvek vremena za sve i za svakoga... da više nije onaj stari... Ma nije nego! 
Mnogi ljudi, duša od čoveka ih nazivaju decenijama, u jednom trenutku dozvole sebi da ih neko ili nešto prosvetli. To obično biva u nekim poznijim godinama, recimo oko pedesete ili malo kasnije, kada su već mnogo toga proživeli, doživeli, saznali, naučili, osetili na svojoj koži. Kada osećaju da posustaju pod naletom svega i svačega, umorni od traženja i zahtevanja koječega od njega a od strane drugih, od ispunjavanja tuđih želja i prohteva a sve na svoju štetu, razočarani u mnoge kojima su se nesebično davali i kojima su pomagali manje ili više. Pa jednostavno sačine, na sopstvenom iskustvu zasnovanu, listu prioriteta: za ovoga može i dalje sve, za onoga samo ponešto, a za nekoga ne može ama baš ništa. 
Mnoga prijateljstva su pukla zbog toga, ne zato što se taj neko naljutio, već stoga što oni koje je navikao da im uvek bude "na tacni" ne mogu ni da shvate, a ni da mu oproste to što ih je "otkačio". Ma koliko nerealni bili, i dalje smatraju da su oni u pravu i da je taj neko koji ih je opsluživao do sada, trebalo da to čini do kraja života. Ili bar dok oni ne "otkače" njega.

I tako dalje... neki su se jako potrudili da sebi obezbede pristojan život, radeći po dva i po tri posla, ali okolina vidi samo rezultate, ne i način kojim se došlo do njih. Eto razloga za zavist i predrasude. Kao i u slučaju kada je namrgođena osoba zaista mrgud za okolinu, na šta su je naterali opterećenost poslom i ostalim obavezama. Ali se time u stvari štitti od dodatnog pritiska te okoline za koju nema vremena, da bi svu svoje nežnost, sve svoje, ma i retke osmehe i sve ono lepo što može da pruži, sačuvala za one koji su joj najdraži.

Robujući predrasudama, nismo ni svesni toga da propuštamo da upoznamo, da se družimo ili samo poznajemo, da imamo za prijatelje... neke ljude koji nam mogu obogatiti život samim tim poznanstvom, druženjem, kontaktom, svojim osmehom, savetom, rečju ili delom. Samim postojanjem u našem životu.
A za sve smo sami krivi.



ilustracija je odavde

Нема коментара

Volela bih da razmenimo mišljenja na ovu temu. Hvala.